Poseban dan

Osjetim njegov miris i ruku preko svog struka. Jutarnje sunce brani mojim ocima da se otvore. Osjetim ljubav oko sebe, onu pravu. Dok sam otvorila oci shvatila sam da gleda u mene sa nekim polu osmjehom. " Spavalice " rekao mi je dok mi je rukom njezno milovao lice. Prolazio mi je prstima kroz kosu i pitao me sta se sinoc desilo. Sjela sam i prisjetila se kako smo popili vise nego sto smo trebali i da nismo uspjeli ni film odgledati do kraja, zaspali smo. Sjetila sam se kao kroz san kada me upitao da li spavam, a ja nisam imala ni snage odgovoriti mu samo sam nastavila. Taj dan i onaj prije toga je moja majka bila na putu, vracala se tek sutra uvece pa smo stalno bili zajedno. Nakon dorucka smo odlucili otici na bazen. Tamo smo nasli njegovu raju i zezali se sa njima. Kasnije smo otisli do Merkatora pokraj bazena da nesto gricnemo, gdjes mo sreli njegovu majku koja nas je zamolila da joj pokupimo neke stvari iz centra sta smo i uradili. Posto nas je covjek do koga smo otisli zamolio da pricekamo nekih sat vrena otisli smo do hrama u centru. To je jedno predivno mjesto u nasem gradu. Popili smo vode i sjeli u dvoriste, malo se sakrili u hlad ispod drveta. Sjedio je, a ja sam mu bila u zagrljaju, naslonjena na njega podigla sam noge na beton. Ljubio me po licu mokrim usnama od vode, a to mi je toliko prijalo na toj vrucini. Obozavala sam ovakve situcije sa njim. Znao me je posjetiti zasto sam izabrala bas njega. Kasnije smo pokupili sta smo trebali i vratili se na bazen. Predvecer smo otisli do mene, presvukli se. On je mene cekao da se nasminkam kao i inace i otisli smo do Vrbasa. Setali smo tuda i svratili malo do grada. Onda mi je rekao da me treba odvesti negdje. Nisam bila bas odusevljena tom idejom jer mi je u centru bilo preljepo. Odveo me do svoje zgrade i razocarala sam se. No usli smo u lift i zavezao mi je maramu preko ociju. Vodio me preko nekih stepenica i skinuo povez. Vidjela sam jedan preljep pogled na grad. On je nestao i zacula sam muziku. Radilo se o pjesmi Never met a girl like you. Krenuo je prema meni plesuci. Bio je tako smjesan. Pruzio mi je ruku  i privukao me sebi snazno i zagrlio. Oci su mi bile pune suza. Boze kako je to bilo ljepo. Proveli smo tu preljepe trenutke. Uzivala sam. Kasno u noc smo krenuli prema mom naselju. Dok smo hodali drzeci se za ruke nisam ga ni slusala samo sam ga cvrsto drzala za ruku i razmisljala da ga nikad ne smijem pustiti.

05/30,2012 Posted to Generalna

Comments (1)


Istina Sunca

Dok ronim suze hvata me neki grč. Ruke mi se toliko snažno tresu da mi žilet iz ruku klizi. Bojim se završiti sve, a isto tako i ostati ovdje. Ne vidim svoje mjesto nigdje. Ovo je pregusto za mene. Nemam dovoljno vazduha. Stišćem lijevu šaku i trudim se da žmirim, da ne plačem više. Ovo kupatilo je toliko malo da moram zgrčeno sjediti naslonjena na ormarić bijeli, sada već požuteo. Pločice su hladne, vlažne, popucale me grebu. Skupljam snage i snažno držeći žilet prelazim preko kože lijeve ruke. Grebem i pokušavam doprijeti do vena. Krv je krenula lagano ali bar je krenula. Nadam se da će ovo uspjeti! Želim otići na neko drugo mjesto i ne biti ja. Možda me tamo očekuje sreća. Već se mnogo krvi prolilo, čak mi pomalo i grije ovaj ledeni pod. Tjelo mi beživotno klizi i pada. Više se ne mogu micati i nemam kontrolu nad svojim pokretima, a za to vrijeme dišem teško. Vazduha je sve manje!  Ova žuta svjetlost iz kljucaonice polako nestaje.

 

Gdje li je sve počelo? Možda onog srećnog dana 22. februara. Kada je škola počela nakon dvosedmične stanke. Snijeg je padao kao i svake zime samo ovaj put se sjetio pasti malo kasnije. Ne znam čemu tolika frka oko toga, pa da nam i školu obustave. A ja kao i svaka šesnaestogodišnjakinja sam bila presrećna zbog neočekivanog raspusta. Ovaj dan je bio nekako posebno dobar. Drugarica Marina i ja smo se toliko smijale taj dan, da ne znam i čemu sve. Po cijeli dan sam razmišljala o jednom Nikoli koji mi je zapeo za oko na jednoj žurci. Razmijenili smo koju riječ tad, ništa posebno. Ja se kao i svaki put nisam snašla i iskoristila priliku. Ko bi rekao da će mi taj dan toliko uticati na ostatak života. Uostalom i na opstanak na istom. Te dosadne srijede tog februara sam odlučila da moram nešto učiniti oko tog Nikole. Pokrenuti se na kraju krajeva.  Drugarici sam ispričala o njemu i rekla da mi se sviđa. I da tako je počelo. Naredni dani su bili dosadni kao i inače, ništa posebno. Na plesu koji treniram već duži niz godina je sve krenulo nizbrdo. Kao i sve ostalo od tog dana. Ma da to i nisam primjećivala toliko. 

Živim sa mamom u jednom malom stanu na Starčevici. Skoro smo se doselile. Po cijele dane provodim sama u sobu. Ne mogu opisati tugu koja je tu bila uz mene tih dana. Mislila sam da cu biti sama zauvijek. Mama koja je uvijek govorila kako me voli to i nije baš znala pokazati, a bila je sve što imam. Kupovala bi mi sve sto zelim, bar koliko je bilo u njenoj moci. Plaćala mi da putujem i idem svuda. Mislila je da je to dovoljno da mi pokaže da me voli jer je inače mnogo radila. No ja sam očekivala neku drugačiju pažnju no nema veze. 

Ti danu su bili toliko loši. Ništa mi nije islo kako treba. Dok sam trčala u školu da stignem na čas nisam uopšte gledala oko sebe. Bitno je bilo da me ona krava od razrednice ne zapiše. skidala sam sunčane naočale i udarilo u nešto. U nekog! Sjedeo je na stepenicama i smijao se na sav glas. Zinula sam i pitala ga " Jaoj, izvini. Jesi li dobro! Izvini starno, nisam te vidjela. " . Pružila sam mu refleksno obe ruke, koje je čvrsto stisnuo smijajući se." Hajde sad povuci me gore kad si me već srušila." rekao je i da povukla sam ga sebi.  " Nemoj se ljutiš." i ja sam se nasmijala. Potapšao me po ramenu " Sledeći put pazi malo. Ajde, bježi sad tamo gdje toliko žuriš. " .  Neko se proderao " Pa Nikola jebote zakasnićemo " i otrčao je. Da baš tako Nikola. Onaj, Nikola! Naravno ja mutava kao i uvijek sam bila pogubljena i napravila veliku budalu od sebe, onu najveću. Ne znam kako samo uspijem to uvijek. Otrčala sam u razred i jedva stigla prije profesorke. U tom momentu mi je važniji bio srpski, koji sam ponavljala pre škole. Trebala sam se javiti ali sam bila previse nervozna pa sam sve pozaboravljala. Milion stvari mi je tad bilo na pameti, ali uglavnom škola. Preko vikenda sam stvarno učila i željela sam svega da se riješim. Kada sam naveče stigla kući sjela sam za fejs i otišla na moj lažni profil kako bih mogla gledati Nikoline slike. Naravno ja ga nikad ne bih dodala pa moram se nečim služiti. haha Slušala sam neku laganu muziku. Naravno ljubavnu, tužnu. Razmišljala sam o njemu i tako zaspala.

Sutradan sam se osvrtala ne bi li ga gdje vidjela, a on kao da je u zemlju propao. Tako je bilo tokom cijele sedmice. Početna sreća je izblijedila i pretvorila se u ono suprotno. Shvatila sam da sam se nadala uzalud i da od toga neće biti ništa kao i uvijek. Nisam mogla da razumijem zašto nikad nešto ne može biti kako treba.

U ponedeljak sam došla u prvu smjenu i na velikom odmoru sam ga ugledala. Stao je ispred mene , " Nemoj me molim te opet srušiti " sa osmjehom mi je to rekao. Joj, stvarno mi se svidja. Šteta što takav tip nikad ne bi bio sa mnom. Svi mi govore kako sam lijepa. Zgodna, visoka. Kako onda momcima nisam dovoljno privlačna. Stvarno mi nije jasno. Iz tog istog razloga sam počela da dnevno radim neke vježbe u cilju da smršam i malo ove mišiće svoje pokrenem. Stvarno mi ide to. Već dve sedmice to radim i rezultati se polako vide. No to naravno nema veze. I dalje mi ne ide od ruke da nadjem momka koji mi se svidja i da budemo zajedno. Ali nikako.

Dani polako prolaze i vec je odmaklo mjesec dana od kad smo se sreli. Pozdravljamo se. I stvarno je filo. Omiljeni mi je dio dana baš onaj kad njega vidim i kad mi kaže to ćao. Koje nikad nije bilo važnije. Smršala sam pet kila i izgledam fantastično, presrećna sam zbog toga. Škola mi za divno čudo baš ide i ocjene sam sredila. Petica do petice. Pa čak iz matematike i prava. Idem na ples redovno i stvari su dobre tamo. Vratila sma kondiciju i ide mi super. Radim par sa Milanom koji se čak i Tei svidja.

 Pitala me drugarica Jovana kakav mi je Nikola. Znala sam odma o čemu se radi. I naravno sve sam joj rekla. Potvrdila je priču, kaže da je već čula od njega.Rekla sam mu da mu smije naravno dati broj i da mi da par savjeta o njemu. Tu noć nisam spavala. Znate onaj osjećaj kad ne možeš sanjati jer je stvarnost konačno bolja od snova. " Bože šta me čeka? " sam ponavljala u sebi. 

 slijedi nastavak :)  

02/23,2012 Posted to Ljubav , Život

Comments (0)